*****
Tebi pričam.
Tebi što se praviš da me ne čuješ.
Tebi, moj Snu.
Tebi, što čitaš ovo i pitaš se: ko, je l' ja?
Vidim ja to već neko vreme, postalo ti je preudobno u mojoj glavi.
Razbaškario si se tu kao da si u svojoj dnevnoj sobi i nemaš nameru da izađeš.
E pa, ako se ja pitam, krajnje je vreme da se tu malo pospremi i provetri.
Moraćeš da napustiš zonu komfora, dragi moj Snu.
Nema ovde više ničega za tebe. Izađi malo napolje, prošetaj iz moje glave.
Jer moja glava ima o čemu da misli. Ako si umislio da si ti moja jedina tema ovog decembra, grdno si se prevario. Sati su ti odbrojani.
*****
Imala sam dugo jedan San.
Neostvariv. Nemoguć. Nedostižan.
Sanjala sam da je život bajka.
Znate ona bajka u kojoj ljubav uvek vodi glavnu reč, a princ i princeza su tu samo da upotpune doživljaj. Bajka u kojoj ništa nije nemoguće, u kojoj se sve odigrava baš onako kako priželjkuješ dok čitaš. U kojoj je nemoguće moguće, a prepreke su toliko sitne da je čak i najmanji kamenčić na obali reke ogroman u odnosu na njih. Bajka u kojoj je sve tako idilično i savršeno, pa čak i kad se završi još dugo zadržiš u sebi neku nestvarnu toplinu, ostaneš tako uljuljkan sa osmejkom na kraju usana. Toplinu koja te natera da poveruješ da je stvaran život isto takav.
A onda me je jednog tmurnog jutra, sasvim neočekivano, iza ugla dočekala gospođa Stvarnost. Samo mi je kratko šapnula 'dobar dan' na uvo, tek toliko da moj uspavani mozak čuje negde u daljini alarm za buđenje. A moj mozak, njemu tako malo treba da podigne uzbunu. On ne spava čak ni kad ja spavam. On uvek jedva čeka da sretne tu gospođu Stvarnost, jer njih dvoje su baš odavno nerazdvojni prijatelji. Da u duetu započnu teror nad malim srcem pokislim i šćućurenim u uglu mog bića, da mu svojim hladnim dahom ugase i poslednji tračak nade da bajke ipak postoje. Dva mrguda protiv jednog Sna.
- Ti nepopravljiva sanjalice, zar još nisi shvatila da ovde vladamo MI? - viču uglas. - Zar si uopšte i na trenutak pomislila da čovek može da živi u bajci? Uozbilji se, devojko... pa odrasla si valjda. Kao da je ovo prvi put da te mi vraćamo u kolosek. Ne budi tako nerazumna. Rasteraj ti lepo tu gužvu pa da se pomirimo i nastavimo dalje zajedno kao i pre nego što ti se taj bezobrazni prevarant San krijući ušunjao u glavu.
*****
I tako... dragi moj lepi Snu, suđeno ti je da stradaš. Sudbina ti je zacrtana još od samog početka. Od danas si beskućnik, što se mene tiče. Traži novi dom, u nekoj tuđoj glavi koja te ne poznaje dovoljno, koja će ti poverovati. Koja još uvek ne zna kako si ti loš podstanar. Samo spavaš i sanjaš i noću i danju. Sad idi gde znaš. Ja ti više ne mogu pomoći. Znam ja da je tebi tu lepo, baš si se navikao da obitavaš u meni. Pravo da ti kažem, i ja sam. Ali ne mogu više da živim u tebi. Imam ja drugih poslova nego da gajim Snove koji ničim ne uzvraćaju. Loš si drug, Snu, sebičan si. Uzmeš a ne vratiš. Uspavaš me a ne probudiš me kad odeš, samo se izvučeš kradom, onako lopovski, a pustiš me da verujem da si još tu. A ti već davno digao sidro. E nećemo tako. Nemam ja više vremena za neostvarene Snove. Idi muči neku novu žrtvu. Ja bih konačno samo malo da spavam i da ama baš ništa ne sanjam, za promenu.
Ali da znaš jednu stvar, Snu...
Tebi pričam!
Tebi što se praviš da me ne čuješ.
Ako slučajno nigde ne budeš mogao da nađeš mesto za sebe...
i ako niko drugi ne bude hteo da te sanja...
ili ako budu hladne noći i ako budeš sasvim sam na celom svetu... ti se vrati.
Za svaki slučaj ostaviću ti odškrinut prozor. U ime onih lepih trenutaka kad si činio da izgleda kao da je bajka na dohvat ruke. Sačuvaću ti malo mesta, makar i krišom od ovog mog ljubomornog mozga. Nisam ja surova i bezosećajna kao on. Ne mogu te pustiti tek tako da se zalediš.
Sakriću te negde duboko u srce i niko neće ni primetiti da još postojiš. Ušuškaću te tu gde ti je lepo i toplo, a ti samo ćuti i miruj i pretvaraj se da si nestao. Tinjaj tu lagano. Samo bez varnica, molim. Jer vatru ne želimo, tek što smo uspeli jednu da ugasimo. Možda nekad dođu bolja vremena za bajke, možda te tada i pustim na svetlost dana.
Samo ti i ja ćemo znati da se skrivaš tu.
Samo ti i ja ćemo se ponekad prisetiti kako smo lepo umeli da sanjamo.
Jer samo ti i ja znamo da je ustvari sve u životu moguće, samo je nemoguće odreći se Sna.
Tako ti je to, dragi moj Snu...
Ti što se praviš da me ne čuješ.
*****
(foto credit: https://www.facebook.com/Klošarenilo-1482222588728299/)
Tebi pričam.
Tebi što se praviš da me ne čuješ.
Tebi, moj Snu.
Tebi, što čitaš ovo i pitaš se: ko, je l' ja?
Vidim ja to već neko vreme, postalo ti je preudobno u mojoj glavi.
Razbaškario si se tu kao da si u svojoj dnevnoj sobi i nemaš nameru da izađeš.
E pa, ako se ja pitam, krajnje je vreme da se tu malo pospremi i provetri.
Moraćeš da napustiš zonu komfora, dragi moj Snu.
Nema ovde više ničega za tebe. Izađi malo napolje, prošetaj iz moje glave.
Jer moja glava ima o čemu da misli. Ako si umislio da si ti moja jedina tema ovog decembra, grdno si se prevario. Sati su ti odbrojani.
Imala sam dugo jedan San.
Neostvariv. Nemoguć. Nedostižan.
A onda me je jednog tmurnog jutra, sasvim neočekivano, iza ugla dočekala gospođa Stvarnost. Samo mi je kratko šapnula 'dobar dan' na uvo, tek toliko da moj uspavani mozak čuje negde u daljini alarm za buđenje. A moj mozak, njemu tako malo treba da podigne uzbunu. On ne spava čak ni kad ja spavam. On uvek jedva čeka da sretne tu gospođu Stvarnost, jer njih dvoje su baš odavno nerazdvojni prijatelji. Da u duetu započnu teror nad malim srcem pokislim i šćućurenim u uglu mog bića, da mu svojim hladnim dahom ugase i poslednji tračak nade da bajke ipak postoje. Dva mrguda protiv jednog Sna.
- Ti nepopravljiva sanjalice, zar još nisi shvatila da ovde vladamo MI? - viču uglas. - Zar si uopšte i na trenutak pomislila da čovek može da živi u bajci? Uozbilji se, devojko... pa odrasla si valjda. Kao da je ovo prvi put da te mi vraćamo u kolosek. Ne budi tako nerazumna. Rasteraj ti lepo tu gužvu pa da se pomirimo i nastavimo dalje zajedno kao i pre nego što ti se taj bezobrazni prevarant San krijući ušunjao u glavu.
I tako... dragi moj lepi Snu, suđeno ti je da stradaš. Sudbina ti je zacrtana još od samog početka. Od danas si beskućnik, što se mene tiče. Traži novi dom, u nekoj tuđoj glavi koja te ne poznaje dovoljno, koja će ti poverovati. Koja još uvek ne zna kako si ti loš podstanar. Samo spavaš i sanjaš i noću i danju. Sad idi gde znaš. Ja ti više ne mogu pomoći. Znam ja da je tebi tu lepo, baš si se navikao da obitavaš u meni. Pravo da ti kažem, i ja sam. Ali ne mogu više da živim u tebi. Imam ja drugih poslova nego da gajim Snove koji ničim ne uzvraćaju. Loš si drug, Snu, sebičan si. Uzmeš a ne vratiš. Uspavaš me a ne probudiš me kad odeš, samo se izvučeš kradom, onako lopovski, a pustiš me da verujem da si još tu. A ti već davno digao sidro. E nećemo tako. Nemam ja više vremena za neostvarene Snove. Idi muči neku novu žrtvu. Ja bih konačno samo malo da spavam i da ama baš ništa ne sanjam, za promenu.
Ali da znaš jednu stvar, Snu...
Tebi pričam!
Tebi što se praviš da me ne čuješ.
Ako slučajno nigde ne budeš mogao da nađeš mesto za sebe...
i ako niko drugi ne bude hteo da te sanja...
ili ako budu hladne noći i ako budeš sasvim sam na celom svetu... ti se vrati.
Za svaki slučaj ostaviću ti odškrinut prozor. U ime onih lepih trenutaka kad si činio da izgleda kao da je bajka na dohvat ruke. Sačuvaću ti malo mesta, makar i krišom od ovog mog ljubomornog mozga. Nisam ja surova i bezosećajna kao on. Ne mogu te pustiti tek tako da se zalediš.
Sakriću te negde duboko u srce i niko neće ni primetiti da još postojiš. Ušuškaću te tu gde ti je lepo i toplo, a ti samo ćuti i miruj i pretvaraj se da si nestao. Tinjaj tu lagano. Samo bez varnica, molim. Jer vatru ne želimo, tek što smo uspeli jednu da ugasimo. Možda nekad dođu bolja vremena za bajke, možda te tada i pustim na svetlost dana.
Samo ti i ja ćemo znati da se skrivaš tu.
Samo ti i ja ćemo se ponekad prisetiti kako smo lepo umeli da sanjamo.
Jer samo ti i ja znamo da je ustvari sve u životu moguće, samo je nemoguće odreći se Sna.
Tako ti je to, dragi moj Snu...
Ti što se praviš da me ne čuješ.
*****
(foto credit: https://www.facebook.com/Klošarenilo-1482222588728299/)
Нема коментара:
Постави коментар